Vodenim putem do vrha

Životna priča familije Jukić je, ako se izuzme plivački uspjeh djece, nažalost slična onim ispovjestima vukovarskih familija koje su, u borbi za fizički opstanak, morali svoju budućnost potražiti u inostranstvu. Nakon dolaska u Austriju 1999 Mirna Jukić je u susretu sa Silvanom Meixner dala vrlo odlučan odgovor na pitanje šta ce biti kad odraste: „Pa plivačica!”.

Od tada je ne samo plivačica, nego i takozvana zlatna ribica ove zemlje, dok njen brat Dinko, tri godine mlađi, neprekidno je u stopu slijedi na takmičenjima.. U međuvremenu se i Dinko izborio za svoje mjesto pod plivačkim suncem. Željko Jukić, istovremeno otac i trener, od malih nogu trenira svoju djecu i nakon što ih je izveo iz vukovarskog pakla i odveo u Zagreb, koristi svoje dobre kontakte sa Austrijom i odlazi, prvo sa Mirelom, u Beč: „Htio sam da se djeca što prije socijaliziraju, a mislim da je sport za to najbolji recept. Plivanje je jedinstven sport. I u najsiromašnijim zemljama svijeta, vi možete vidjeti kako se djecu uči plivanju. Izvrsno je za razvoj organizma i za izdrživljnost. Na kraju sav život počinje u vodi, to je prirodan element za djecu.”

Mirna je već nakon početka treninga pokazala svoj talenat i preskočila svoju generaciju. Uskoro je plivala sa starijom djecom. Tako nešto ne možete zaustaviti ni zabraniti., ponosno priča Željko.

Dinko Jukić, mlađi brat i takozvana srebrna ribica, ne vidi ništa loše u tome što mu je otac trener: „Bez strogoće ne ide. Ali on je trener u bazenu, ali kod kuće je samo tata.” Dinko u međuvremenu studira biologiju i sport, a Mirna žurnalizam i komunikacione nauke. Bez obzira na godine provedene u Austriji i austrijsko državljanstvo, Jukići ne zaboravljaju svoje korijene i porijeklo. „Naravno da sam Hrvatica u srcu. Ali ipak nam je i Austrija domovina u međuvremenu. S druge strane uvijek ću biti stranac. Koliko god se trudili, čovjek ovdje ipak ostaje uvijek stranac.” Dinko gleda takođe sa jednom zdravom dozom optimizma na svoju situaciju: „Ja ne osjećam kao stranac, ali ja mislim da to u Beču nije toliko ni važno. Ovdje je puno stranaca.”
Za Željka je pitanje nacionale pripadnosti sasvim jasno: „Ja sam Hrvat i uvijek ću to ostati. Za djecu sam htio da imaju državljanstvo da im bude lakše u Austriji. Ova država je njima puno pružila ali i oni su puno toga sa svojim medaljama uzvratili. Ali ja se nisam htio odreći domovnice.”

Početci u Austriji za familiju Jukić nisu bili lagani niti ugodni. Nedovoljno poznavanje njemačkog jezika dovodilo ih je sviju u situacije koje su svim došljacima poznate, ali u međuvremenu dovoljno daleke da se o njima i sami mogu nasmijati.

Nakon što su obadvoje započeli studij, prosječan dan treninga drugačije se odvija nego u doba škole. Mirna: „Kad smo išli u školu, nismo nikada mogli trenirati ujutro, a to je sada moguće. Uglavnom je trening bio naveče, jer poslije škole smo ručavali i radili domaću zadaću.” Najkasnije u ovom trenutku javljaju se slike izgubljenog djetinjstva i očajnih odraslih ljudi koji svoj čitav život to pokušavaju nadomjestiti. Mirno odlučno protestira: „Naprotiv! Ja sam doživjela više nego većina mojih vršnjaka. Upoznala sam divne ljude. Putovala u različite zemlje. Doživljavala uspjehe i neuspjehe, ali čovjek iz svega toga uči. Naravno bez organizacije ne funkcionira ništa. Čak i da dan traje 72 sata ja ne bih sve stigla.” Istog mišljenja je i Željko: „Bez discipline nema ništa. To je tajna svega. Uspjeh dolazi samo sa redovnim treningom.”

Naravno da razgovor nije mogao proći bez spominjanja narušenog odnosa familije Jukić i Bečkog Plivačkog Saveza. Kritiziraju njegov odnos prema plivačima i nedovoljnu brigu o njima, kao i manjak interesa da se poprave uslovi za trening. Iznad toga, je ovaj problem i lične prirode, još uvijek je poznat slučaj jednog od predstavnika saveza koji je Željka vrijeđao zbog etničkog porijekla. Mirna i Dinko pokušavaju da se previše time ne zamaraju i koncentriraju na plivanje. Obostrana motivacija i podrška im je vrlo važna, u međuvremenu je plivanje kao „obiteljski posao” ono što sve Jukiće nerazdvojivo spaja. S time i ne čudi kad Mirna na pitanje o budućim planovima, baš kao i djete, Silvani Meixner odlučno odgovara: „Ja idem u London!”.