“Ja nisam homoseksualac, ja ne mogu dobiti sidu….”

Moj Bec: Kakvu pomoæ i podršku nudi Aids Hilfe Haus osobama oboljelim od HIV-Virusa?

Pajkovic: Jedna od naših najpoznatijih ponuda je zasigurno moguænost testiranja na HIV-Virus koji je besplatan i anoniman. Dovoljno je da umijesto svog pravog imena i prezimena uzmete neki code, to može biti ime kao Mickey Mouse. Osim toga brinemo se o pacijentima u našem Centru za brigu oboljelih (Betreuungszentrum), nudimo Centar za dnevne aktivnosti (Tages- und Aktivzentrum) i redovne objede u našem restoranu.

Moj Bec: Kakva je svrha novo osnovanog odijeljenja za prevencijski rad kod migranata?

Pajkovic: Nas zadatak je da sve uradimo da ne doðe do novih oboljenja, jednostavno reèeno. Informiramo stanovnike koji su porijeklom iz drugih zemalja u djelovima grada koji su poznati kao sastajališta za migrante.

Moj Bec: Kakav je naèin rada odijeljenja za migrante?

Pajkovic: Najvažniji projekt postoji veæ od 1999 i zove se „Parkprojekt“. Svake godina mi dva mjeseca, najèešæe u periodu od maja do jula, odlazimo u parkove i prilazimo ljudima koji se tamo nalaze. To mogu biti mame koje èuvaju djecu, omladina, bake i djede što paze na unuke itd. Pokušavamo da što opuštenije i prirodnije sa njima doðemo u razgovor i privuèemo im pažnju na ovu temu. Ženske suradnice prilaze ženama a muški prilaze muškarcima. Ne prièamo samo o sidi, veæ i spolnim bolestima i zaštiti od trudnoæe.

Moj Bec: Kakve su reakcije na vaš projekt?

Pajkovic: U meðuvremenu su migranti turskog porijekla vrlo otvoreni i radoznali, naroèito žene. Ali migranti porijeklom iz bivše Jugoslavije reaguju uglavnom negativno na temu side.

Moj Bec: Kako se taj negativni stav najèešæe ispoljava?

Pajkovic: Uglavnom su to komentari kao “Ja nisam homoseksualac, ne mogu se zaraziti sidom”, “Ja sam oženjen/udata”, “Ne uzimam droge” itd. U meðuvremenu je poznato da se sa virusom mogu svi zaraziti, i oni koji nikad nisu u životu uzimali heroin ili èak imali seks. Èak 74% oboljelih pacijenata porijeklom iz bivše Jugoslavije su se zarazili kroz heteroseksualne kontakte, 10 % za intravenoznim konzumom droge, tek 16 % preko homoseksualnih kontakta. Takoðe postoji fenomen oženjenih muškaraca koji imaju tajne seksualne kontakte sa drugim muškarcima. Nažalost stare predrasude o homoseksualcima odnosno ovisnicima droge su i dalje aktuelni. Mnogi ljudi jednostavno imaju strah i pitaju nas da li mogu uopšte ostati u Austriji ako se zaraze virusom. Oni se boje da æe biti protjerani iz zemlje.

 Moj Bec: Kako migranti naðu put do Aids Hilfe Haus?

Pajkovic: Uglavnom preko bolnica. Bolnice ih upute nama.

Moj Beè: Da li migranti oboljeli od virusa imaju razlièit pristup bolesti?

Pajkovic: Postoji razlika. Naprimjer, ljudi iz Afrike èesto svoju bolest posmatraju kao božju kaznu i ako dovoljno pate smatraju da æe ozdraviti. Kod ljudi iz bivše Jugoslavije èesto se dešava da se ne usuðuju povjeriti svojim familijama. Jedna mlada pacijentica je nakon što je familiji isprièala da boluje od side, bila odbaèena. Samo je njena mama s vremena na vrijeme posjeti u bonici. Èesto se i dešava, da nakon što dijete umre od side, prijateljima i poznanicima prièaju da je umrlo od raka. Problem je veliki što mnogi misle da se bolest dobiva iskljuèivo preko seksualnog kontakta. A dovoljno je u stvari da obièan doktor koristi prljavu vakcinu i njome prenese virus.

 Moj Bec: Koristi li više muskaraca ili žena ponudu od Aids Hilfe Haus?

Pajkovic: Ja mogu iz svog iskustva reæi da više muškaraca nego žena dolazi u Aids Hilfe Haus. Ali to nema nikakvo dublje znaèenje. Žene jednostavno manje koriste našu ponudu, što ne znaèi da im nije potrebna. Mnogi imaju uopšte strah da ih netko ne vidi dok ulaze u zgradu. A sam ulazak nema nikakvo posebno znaèenje, jer mnoge firme rezervisu naše prostorije za seminare i èesto nemaju nikakav kontakt sa zdravstvenom ili socijalnom branšom.

Moj Bec: Sjecate li te se posebnih sluèajeva oboljelih koji su za Vas lièno nezaboravni?

Pajkovic: Da, mlada žena koju sam prije spomenula je u meðuvremenu, bez obzira na svoju psihièku i fizièku optereæenost, svoj život ipak dovela u red, iako njena familija ne želi nikakav kontakt sa njom. Sjeæam se jednog sluèaja dva mlada 18-godišnjaka, koji su, nakon što smo mi sa njima u parki razogovarali, došli u Aids Hilfe Haus i htjeli da im se pokaže kuæa i isprièa sve što mi radimo. To mi je bilo jako drago.

Moj Bec: Kakvu financijsku pomoæ dobiva Aids Hilfe Haus?

Pajkovic: Uglavnom nas financira Ministarstvo za zdravlje (Gesundheitsministerium, Anm.d.Red.). Onda naravno se financiramo preko Life Ball-a, a svi projekti za migrante se financiraju preko MA 17.

Moj Bec: Koji su slijedeæi koraci kod projekata za migrante?

Pajkovic: Tražimo nove referente i referentice kao suradnike. Planiramo i workshops za omladinu u školama. Od marta slijedeæe godine je i takozvani “Community-Bord” u planu. Cilj je da što više kontaktnih osoba povežu jedni sa drugima i tako strahove i predrasude o sidi razbiju.

Fact-Box:Mag. (FH) Grozdana Pajkoviæ je svoju karijeru zapoèela u podruèju pomoæi za ljude ovisne o drogama. Nakon toga radila je u Buddy-Verein-u, gdje se, izmeðu ostalog, pruža emocionalna pomoæ i pratnja osobama zaraženim HIV-virusom. Zatim poèinje raditi u Aids-Hilfe-Haus, gdje je školovana za referenticu. Od 01. Oktobra 2008 radi u odijeljenju za prevencijskih rad kod migranata.

Tel: 01- 599 37 95
Web: http://www.aids.at